Što su napadaji panike i panični poremećaj?

Napadaj panike odnose se na epizodu iznenadnog i vrlo intenzivnog straha ili anksioznosti za koji nam se čini kao da se pojavio niotkud i bez očiglednog razloga. Obične traje od par minuta do oko pola sata (a katkada i nešto dulje). Simptomi napadaja panike su sljedeći:

Tjelesni simptomi: lupanje srca, kratkoća daha, osjećaj gušenja ili kao da ne možemo udahnuti zrak, bol u prsima, mučnina, naleti vrućine i/ili hladnoće, trnci ili utrnuće ruku i nogu, zujanje ili zvonjenje u ušima, možemo se tresti, znojenje

Misaoni simptomi: misli da će se dogoditi nešto kobno, da gubimo kontrolu, da ćemo učiniti nešto što će nas osramotiti, da ćemo se ugušiti, dobiti srčani udar, moždani udar, da ćemo umrijeti. Doživljavamo različita perceptivna (opažajna) iskrivljenja kao da smo u snu ili npr. imamo dojam da je „situacija nestvarna“ (derealizacija) ili da smi „mi nestvarni“ (depersonalizacija) pa nam se čini kao da ćemo poludjeti. Jasno, sve te misli i fenomeni uopće nisu točni nego su tek prateća pojave visokih razina straha.

Katkada slične simptome imaju i neke tjelesne bolesti (npr. hipertireoza – prejak rad štitnjače i druge bolesti ) pa je svakako dobro proći liječnike pretrage kako bi se one isključile. No većina ljudi koja doživljava napadaje panike često obilazi liječnike i obavi razne pretrage čiji su rezultati uredni. U tom se slučaju radi samo o napadajima tjeskobe.
Kada osoba ima ponavljane, neočekivane napadaje panike, uplašena je da će imati još napadaja, ili je zabrinuta što znače ti napadi, te radi promjene u svojem ponašanju zbog napadaja, kaže se da je osoba razvila “panični poremećaj”.

Važno je znati da tijekom jedne godine čak 30-40% svih ljudi može imati jedan panični napad. No većina neće razviti panični poremećaj zato što tjelesne simptome koji su sastavni dio paničnog napadaja ne tumače katastrofično tj. ne misle da oni znače da će se nešto strašno dogoditi.

Što je agorafobija?

Mnogi ljudi koji imaju panični poremećaj razviju i agorafobiju. Agorafobija će se razviti kada osoba koja je doživjela ili doživljava napadaje panike počne osjećati jaku nelagodu i/ili izbjegavati određena mjesta na kojima misli da bi se panični napadaj mogao ponoviti. Osoba se brine ne samo da bi tamo mogla dožvijeti napadaj, nego brine i da zbog karakteristika takvog mjesta neće moći brzo pobjeći ili joj neće biti pružena pomoć na vrijeme, pa bi joj se zato moglo dogoditi nešto grozno. Osobe s agorafobijom obično izbjegavaju ili doživljavaju visoku anksioznost na sljedećim mjestima: kina, kazališta, veliki trgovački centri, putovanje vlakom, avionom, automobilom (bilo da oni voze automobil ili da ih vozi netko drugi), prelaziti mostove, ići kroz tunele, prelaziti otvorene prostore i široke trgove te se voziti u liftovima, ili općenito izbjegavaju biti sami izvan kuće.

Panični napad može doći i u snu

Neki ljudi čak doživljavaju panični napadaj kada spavaju, moguće zbog toga što dolazi da naglog pada u broju otkucaja srca u minuti a to dovodi do kompenzirajućeg povećanja broja otkucaja srca – to čovjek osjeća kao trzaj u snu koji ga probudi. Ljudi koji imaju agorafobiju često imaju tzv. sigurnosnu osobu, osobu od povjerenja (obično je to supružnik, partner, roditelj, prijatelj) bez kojega ne želi ići na mjesta kojih se boji. Panični poremećaj i agorafobiju mogu imati i ljudi koji mjesecima nisu doživjeli panični napadaj, ali koji stalno žive u strahu od novog napadaja, vode sa sobom sigurnosne osobe te izbjegavaju mnoga mjesta za koja se boje da bi na njima mogli dobiti napadaj.

Ljeto je kritično vrijeme za ljude s panikama, primarno zbog toga što vrućina povećava puls, omaglicu i dehidraciju, te ima više mogućnosti za biti izvan kuće (gdje se pojedinac osjeća ranjivije).
Veliki problem dugo trpljenog paničnog poremećaja i agorafobije, osim ogromne subjektivne nelagode i krajnje iscrpljenosti, je u sužavanju života i osjećaju da smo izgubili kontrolu nad vlastitim životom te se počnemo osjećati bespomoćno. Zato se može razviti i depresija.

Kako se obično dobije prvi napadaj panike i kako se od njega razvije panični poremećaj i agorafobija?

Prvi panični napadaj obično se javlja u nekom stresnom razdoblju. Primjerice, dvadesete godine života „idealno“ su vrijeme za javljanje prvog napadaja, u kojemu je osoba suočena s realnim stresorima vezanim za preuzimanje uloge odrasle osobe: završetak (ili nezavršetak) školovanja, pronalaženje (ili nepronalaženje) adekvatnog zaposlenja, odvajanje (ili neodvajanje) od roditelja, pronalazak (ili nepronalazak) partnera za život i početak života s njim (ili odgađanje takvog zajedničkog života). To mogu biti i razdoblja konflikata s bliskim osobama, povećani zahtjevi radnog mjesta, selidba, fizička bolest (vlastita ili bliske osobe). Kada je čovjek pod stresom pojačavaju se tjelesene senzacije kao npr. poteškoće u disanju, znojenje, omaglica, lupanje srca, itd. Takve senzacije čovjek može imati i ako popije previše kave ili nekih drugih stimulativnih sredstava.

Stres vezan uz odrastanje

Te senzacije fizičkog uzbuđenja mogu biti krivo protumačene kao znakovi da će se dogoditi neka katastrofična opasnost – npr. osoba se može fokusirati na pojačano lupanje srca i brzopleto i krivo zaključiti da to znači da će uskoro imati srčani udar. Kao rezultat toga, osoba može razviti “pretjeranu budnost” na sve tjelesne znakove (to znači, ekscesivan fokus na fizičke senzacije u tijelu koje normalno postoje u svakom organizmu), što može rezultirati u povećanom uzbuđenju (povećanim tjelesnim senzacijama i brizi). To uzbuđenje okida daljnje katastrofične pogrešne interpretacije, koje zovemo “lažni alarmi”, zato što oni signaliziraju da dolazi neizbježna opasnost onda kada zapravo nema nikakve opasnosti. Od takvog uzbuđenja i krivih interpretacija može nastati potpuno razvijeni panični napad. Kao posljedica toga, osoba razvija “anticipatornu anksioznost” (tj. tjeskobu iščekivanja opasnosti) – strah da će se panični napadaji i dalje događati, pa osoba može početi izbjegavati situacije u kojima bi se takav napadaj mogao dogoditi, osobito ako je bijeg iz takvih situacija otežan ili neugodan za osobu, ili gdje pomoć ne bi mogla stići na vrijeme. Zapravo, kada izbjegavanje i bijeg postanu glavni mehanizam za nošenje s tjeskobom, osoba je razvila agorafobiju.

Koliko je učinkovita kognitivno-bihevioralna terapija paničnog poremećaja sa ili bez agorafobije?

Kognitivno-bihevioralna terapija za panični poremećaj i agorafobiju ima najvišu stopu uspješnosti od svih tretmana za bilo koji psihički poremećaj! Istraživanja koja vrednuju pakete kognitivno-bihevioralnih tehnika obično nalaze vrlo visoku stopu od oko 80% i dobro održavanje postignutih učinaka terapije dugo nakon tretmana. Ti paketi tehnika uključuju mnoge intervencije koji su se u istraživanjima koristili sa svim klijentima. U stvarnosti, neki klijenti dožive brzo poboljšanje sa samo nekoliko tehnika, dok se drugi oporavljaju relativno sporo kroz duži vremenski period kroz koji treba koristiti različite tehnike. Neki klijenti dobro reagiraju na određene tehnike, dok drugi reagiraju na neke druge. Kognitivno-bihevioralni terapeut će nakon dobre procjene problema za klijenta nastojati „skrojiti“ najbolji paket tehnika koje će po potrebi mijenjati i prilagođavati kako bi se dobili najbolji rezultati. Kognitivno-bihevioralna terapija, sa ili bez lijekova, je često potpuno efikasna u tretmanu paničnog poremećaja i agorafobije.

Jesu li napadaji panike rezultat dubljih psiholoških problema?

Bez obzira jesu li napadaji panike rezultat dubljih psiholoških problema ili nisu, napadaji panike daju se naučiti kontrolirati bez ikakvog rada na „dubljim psihološkim problemima“. Naravno, svatko sa ili bez paničnog poremećaja može imati dubljih problema, ali panični poremećaj i agorafobija nisu nužno povezani s dubljim problemima. Možete postati depresivni, ovisni o alkoholu, samokritični, niskog samopoštovanja zato što imate napadaje panike, ali panika, sama po sebi, može biti učinkovito tretirana bez dugotrajne terapije koja istražuje vaše doživljaje iz djetinjstva! Nakon što naučite kontrolirati napadaje panike koji strahovito iscrpljuju, možete se naravno posvetiti i radu na drugim problemima i poremećajima.

Treba li uzimati lijekove?

Iako za sam panični poremećaj (ako nema istovremeno drugih poremećaja) najčešće nije nužno uzimanje lijekova, ono katkad ipak olakšava ili ubrzava usvajanje tehnika za njihovim ovladavanjem. Lijekove propisuje liječnik psihijatar (ili vaš obiteljski liječnik), a u obzir mogu doći antidepresivi, anksiolitici ili beta-blokatori. Lijekove treba uzimati isključivo pod strogim nadozorom liječnika.

Što uključuje kognitivno-bihevioralna terapija paničnog poremećaja i agorafobije?

Saznajte o osnovnim značajkama kognitivno-bihevioralne terapije, te kako izgledaju terapijski susreti

O kognitivno-bihevioralnoj terapiji

Više

Tijekom kognitivno-bihevioralne terapije usvajate određene tehnike i strategije kako biste znali sami zaustaviti panični napadaj i smanjiti razine tjeskobe. Pomaže vam se razumjeti priroda anksioznosti, te vam se crta i tumači „začarani krug panike“ kako biste shvatili da je s vama sve u redu (osim što ste anksiozni), tj. da nećete dobiti srčani ni moždani udar, da se nećete ugušiti, te da nećete poludjeti.

Trening pravilnog disanja

Terapeut s vama može proći neke od sljedećih tehnika: trening pravilnog disanja koje koristite tijekom napadaja panike, vježbe relaksacije, trening vještine da prepoznate i smanjite panične simptome čim se pojave, te strategije što sve trebate učiniti kada napadaj krene. U slučaju agorafobije to može biti postupno izlaganje situacijama kojih se bojite i koje izbjegavate.

Zatim tu je rad na smanjenju stresa i usvajanju načina nošenja sa stresom, ustanovljuju se vaši načini interpretacije tjelesnih simptoma te vas se poučava davanju racionalnog odgovora na njih, poučavanje općim prinicpima kognitivno-bihevioralne terapije (da razumijete kako interakcija između misli, emocija, tjelesnih promjena, ponašanja i promjena u okolini održava vaše probleme), te utvrđivanje i rad na drugih problemima koji postoje osim panike a mogu je pogoršavati (npr. socijalna anksioznost, depresija, partnerski problemi, zastoj u studiju, nedostak vještine zauzimanja za sebe, itd.).

Od vas se očekuje aktivan pristup: da redovito dolazite na terapiju, da aktivno surađujete s terapeutom, radite domaće zadaće, postavljate pitanja, izražavate nedoumice, poteškoće koje doživljavate tijekom uvježbavanja tehnika, itd. Važno je da ne prekinete terapiju prerano, što klijenti katkada učine naprosto zato što brzo osjete poboljšanje – no treba proći cijeli tretman kako se simptomi ne bi vratili. Potreban broj susreta je vrlo individualan. Nekima je dovoljno 5-6 susreta (ako imaju samo panični poremećaj bez agorafobije koji se „friško“ pojavio), no obično treba oko 12 susreta, a za neke dugotrajnije i tvrdokornije panične poremećaje s agorafobijom i oko 20 susreta.