Što je kognitivno-bihevioralna terapija i koje su njezine osnovne značajke?

  • Kognitivno-bihevioralna terapija je relativno kratkotrajna, na problem usmjerena psihoterapija. Po brzini postignutih rezultata spada u najbrže terapije: za depresiju i većinu emocionalnih problema i poremećaja (strahovi, tjeskoba, ljutnja) potrebno je između 4 i 25 susreta obično jedanput tjedno.
  • Usmjerena je na konkretne i vrlo određene probleme s kojima klijent dolazi: ako klijent pri dolasku kaže da mu je problem strah od javnog nastupa i teškoće u komunikaciji s bračnim partnerom, onda se radi specifično na tome.
  • Vrlo je strukturirana: radi se korak-po-korak prema ciljevima koje zajednički formuliraju klijent i terapeut a na osnovi očekivanja klijenta o tome što bi htio postići psihoterapijom. Na temelju postavljenih ciljeva radi se plan tretmana koji se ostvaruje tempom koji odgovara klijentu.
  • Napredak prema ciljevima se stalno mjeri i vrednuje, te se ističu pomaci i uspjesi klijenta.
  • Jako je važna uloga domaćih zadaća: između dva susreta klijent uvježbava tehnike koje je naučio na terapiji, jer je cilj što prije ga osamostaliti kako bi bio sam svoj terapeut: vjerojatno je to razlog brzog djelovanja terapije te dugoročnosti postignutih rezultata, jer klijenti i nakon završetka terapije znaju kako održavati poboljšanje i dalje rješavati moguće nove poteškoće. Primjerice, ako je klijent na terapiju došao zbog napadaja panike, naučene će tehnike moći sam primijeniti i na svoje poteškoće sa socijalnom anksioznošću.
  • Bazirana je na aktivnoj suradnji između terapeuta i klijenta, te je vrlo djelatna: zahtijeva aktivan angažman i terapeuta i klijenta (jasno, u skladu s raspoloživim snagama i energijom klijenta). To nije terapija „pričanja o problemima“, nego se aktivno radi na usvajanju načina za njihovo prevladavanje.
  • Visoko je edukativna: klijenta se poučava određenim tehnikama i postupcima kako bi ih mogao primijeniti sam na sebi.
  • Bazira se na zdravom razumu. Lako je uočiti logiku primjene određenih tehnika i postupaka. Klijentov problem kao i logika svih primijenjenih tehnika klijentu se obavezno pojašnjavaju i to razumljivim jezikom, pa bi mogli reći da je to terapija bez mistifikacija.
  • Naglasak u terapiji je na tome kako klijent misli, ponaša se i komunicira sada, a nije toliko na ranim iskustvima iz djetinjstva, iako se i na tome može, a često i treba raditi.

Što znači izraz „kognitivno-bihevioralna terapija“?

Pojednostavljeno, kognicija znači misao. Znači i percepcija, tj. opažaj koji uključuje i naše tumačenje onoga što zamjećujemo, iako tog tumačenja obično nismo svjesni. Kognicija se također odnosi na predodžbe (slike u glavi), sjećanja, vjerovanja, itd.

kognitivno-bihevioralna-terapija

Kognitivno-bihevioralna-terapija

Riječ bihevioralna je nespretno udomaćena engleska riječ koja znači „ponašajna“ (engl. behaviour = ponašanje). Hrvatski bi prijevod mogao biti misaono-ponašajno liječenje, no naziv kognitivno-bihevioralna terapija se udomaćio a tako i skraćenica KBT ili BKT (bihevioralno-kognitivna terapija).

Znači, na što i sam izraz upućuje, radi se o terapiji koja je usmjerena na mijenjanje načina kako mislimo (i tumačimo stvari) i kako se ponašamo, a sve to kako bi se osjećali bolje i funkcionirali bolje u životu. Npr. osoba se jako boji odlaska na zabave jer ima misao: Neću znati što treba reći. Ako nešto i kažem to će biti glupo pa ću se osramotiti. Zbog toga se na planu ponašanja počinje povlačiti iz društva ili tamo odlazi ali se drži po strani i izbjegava razgovor. Kogntivno-bihevioralna terapija nas može naučiti kako mijenjati negativne i nezdrave načine razmišljanja i ponašanja, a sve to kako bismo doživljavali više zadovoljstva i vodili ispunjen život.

Koji su dokazi da je kognitivno-bihevioralna terapija učinkovita?

Kognitivno-bihevioralna terapija je definitivno najviše i najintenzivnije istražena forma psihoterapije današnjice. Njezina je učinkovitost potvrđena ogromnim brojem kontroliranih studija koje su uspoređivale kognitivno-bihevioralnu terapiju s drugim dobro uhodanim tretmanima za depresiju i anksiozne poremećaje, kao što su antidepresivi (lijekovi protiv depresije i anksioznosti) i druge vrste psihoterapija. Ta istraživanja pokazuju da pacijenti tretirani kognitivno-bihevioralnim tehnikama napreduju brzo i ostaju dobro i nekoliko godina nakon početnog oporavka. Kratkoročni uspjesi kognitivno-bihevioralne terapije (usporedba: prije terapije – neposredno poslije terapije) su podjednaki onima koji se postižu lijekovima ili kombiniranjem lijekova s psihoterapijom. No dugoročno, kognitivno-bihevioralna terapija se pokazala učinkovitijom, jer su se postignuti rezultati održavali i 1-2 godine nakon završetka terapije.

Za koje vrste problema je kognitivno-bihevioralna terapija učinkovita?

Neosporna učinkovitost kognitivno-bihevioralne terapije potvrđena je za brojne psihičke probleme i poremećaje: depresiju, anksiozne poremećaje (fobije, napadaje paničnog straha,strah od društvenih situacija, strah od javnog nastupa, ispitnu anksioznost, opsesije i kompulzije, posttraumatski stresni poremećaj, itd.), hipohondriju ili tjeskobe vezane za zdravlje, te za druge emocionalne probleme ili probleme raspoloženja: prekomjernu ljutnju, krivnju, sram, ljubomoru, itd. Učinkovita je i za poremećaje hranjenja (anoreksija, bulimija), ovisnost o drogama i alkoholu, poremećaje ličnosti. Osim toga, kognitivno-bihevioralne tehnike imaju široku primjenu i izvan uske kategorije psihičkih poremećaja: vrlo su efikasne primjerice i u pomaganju ljudima sa sniženim samopoštovanjem i samopouzdanjem, partnerskim problemima, u poboljšanju komunikacijskih vještina, asertivnosti (zauzimanju za sebe), razvijanju karijere (tzv. kognitivno-bihevioralni trening i vođenje).

 

ČESTA PITANJA

Kako je to prvi put?

Kada prvi put dođete na kognitivno-bihevioralnu terapiju vaš će vas terapeut upitati za probleme zbog kojih ste se odlučili obratiti za pomoć.

Ne trebate brinuti na koji način ćete ih iznijeti, to je briga terapeuta koji će vam u tu svrhu postavljati određena pitanja kako bi mogli što jasnije iznijeti svoj problem, a on dobiti što bolju sliku o njemu.

Sasvim je normalno da se na tom prvom susretu osjetite uzbuđeno, uplašeno ili nervozno. Možete se i rasplakati.

Što se dalje događa? Hoću li dobiti kakvu dijagnozu?

Prvih par susreta vaš će terapeut nastojati napraviti kvalitetnu procjenu problema.

U tu svrhu će vas zamoliti i da ispunite određeni broj upitnika i formulara kako bi procijenio širi raspon simptoma i problema. Ti upitnici i formulari procjenjuju depresiju, tjeskobu, ljutnju, strahove, tjelesne simptome, ličnost i/ili odnose s drugima, ovisno s kojim problemima dolazite.

Svrha procjene je skupiti što je moguće više informacija o vama, tako da i vi i terapeut možete brzo saznati koje vrste problema imate i u kojem opsegu.

Terapeut će vam dati i „radnu dijagnozu“ vašeg problema.

„Radna dijagnoza“ se odnosi na pretpostavku o vrsti vašeg problema na temelju prikupljenih podataka, te ne mora biti konačna. Njezina svrha nije da vas „etiketira“, jer ona i tako ostaje samo između vas i terapeuta (osim ako vi ne odlučite drugačije), nego da se na temelju nje može isplanirati najbolji mogući tretman za vas.

Dakle slično kao i kad se obraćate liječniku zbog neke tjelesne boljke.

Što je s povjerenjem i povjerljivosti?

Nije problem ako nećete biti u stanju odmah reći sve što vam je na srcu.

Većini ljudi je neugodno iznositi svoje privatne poteškoće čovjeku kojega prvi put vide, makar se radi o stručnjaku.

Vremenom, kada se izgradi odnos povjerenja između vas i terapeuta, bit će vam sve lakše otvoriti se. Trebate imati na umu da psihoterapeuta obvezuje profesionalna tajna i da sve rečeno i zapisano na susretu ostaje isključivo među vama. Katkada će terapeut neke aspekte vašeg problema raspraviti sa iskusnijim kolegama (koje također obvezuje profesionalna tajna) kako bi vam mogao što kvalitetnije pomoći. U tom slučaju on nipošto neće razotkrivati vaš identitet.

Većina terapeuta vodi bilješke dok s vama razgovara kako ne bi zaboravio važne stvari koje ste mu rekli, te kako bi se mogao bolje pripremiti za sljedeće susrete. Takve bilješke koristi isključivo terapeut i one nisu dostupne drugim ljudima.

Neki će htjeti i snimati susret, no tada vas mora upitati za dopuštenje. Što god vas muči vezano povjerljivost podataka razotkrivenih na terapiji, svakako to trebate reći terapeutu.

Ako niti nakon više susreta nećete imati povjerenja u terapeuta, važno je da mu to iskažete kako bi se našlo rješenje. Ako se u tome ne uspije, terapeut vam može preporučiti da se obratite nekom drugom terapeutu.

Što je s lijekovima?

Vaš će vam terapeut eventualno (ovisno o jačini i vrsti problema) dati i informaciju i preporuku za uzimanjem lijeka.

Ako je vaš terapeut psiholog, a ne liječnik, on vam takvu terapiju ne može propisati, nego vam samo dati preporuku da se obratite liječniku. Najbolja i najstručnija znanja o lijekovima za psihičke poteškoće ima liječnik psihijatar.

No ako vam je neugodno odmah otići psihijatru, svakako se obratite svom obiteljskom liječniku.

Korištenje kognitivno-bihevioralne terapije ne isključuje uporabu lijekova. Za mnoge psihičke poremećaje, postoje značajni dokazi da je kognitivno-bihevioralna terapija jednako efikasna kao i lijekovi.

Za vrlo ozbiljne razine depresije i tjeskobe vjerujemo da može biti najbolje kombinirati lijekove i psihoterapiju. No, čim prestanete uzimati lijekove, problemi se mogu vratiti ukoliko niste prošli i psihoterapiju.

Prednost kognitivno-bihevioralne terapije je da vi također naučite načine kako sami rješavati probleme i biti vlastiti terapeut, a tako postignute promjene su trajnije.

Smijem li terapeutu postavljati pitanja, iznositi primjedbe i izražavati sumnju u korisnost pojedinih postupaka?

Od velike je koristi da postavljate pitanja terapeutu čim budete imali bilo kakvih nejasnoća, nedoumica i sumnji. To jako olakšava i ubrzava terapiju i ne trebate brinuti da ćete zbog toga ispasti „glupi“, „nametljivi“ ili „neugodni“. Tj. ako budete imali misao primjerice „Ona će misliti da sam glupa ako to pitam“, od velike će koristi biti da baš tu misao izrečete svom terapeutu.

Ako pomislite da neka tehnika vama neće biti od pomoći, svakako to recite, jer je važno raspraviti takve nedoumice kako bi terapija bila učinkovita. Također, ako vas zasmetaju neki postupci terapeuta, svakako to obznanite. Terapeut se ne bi trebao „vrijeđati“ na takve komentare, a terapija je baš pravo, sigurno mjesto na kojemu možete izbrusiti vještinu davanja negativne povratne informacije na ispravan način. Dapače, on će vas na kraju svakog susreta obično i upitati je li vas što zasmetalo, je li što bilo nejasno i sl.

Što čini domaće zadaće?

Domaće zadaće su iznimno važan dio kognitivno-bihevioralne terapije. Postoje istraživanja koja potvrđuju da klijenti koji redovito rade domaće zadaće brže napreduju i dulje ostaju dobro. Svrha domaćih zadaća je da između dva susreta uvježbavate ono što ste na susretu naučili, kako bi se što prije osamostalili i postali sam svoj terapeut. Domaća zadaća može uključivati različite stvari: vođenje dnevnika misli ,osjećaja i ponašanja, vođenje dnevnika aktivnost, planiranje aktivnosti, osmišljavanje terapijskih ciljeva, izazivanje vaših negativnih misli, skupljanje informacija, mijenjanje načina vaše komunikacije s drugima, i druge zadatke.

Što ako imam potrebu samo se izjadati o tome što me muči, budući da se nemam kome povjeriti?

Kognitivno-bihevioralna terapija je djelatna terapija. Ako se samo želite nekome povjeriti, posavjetovati se i popričati s vremena na vrijeme, možete i to navesti kao svoje očekivanje, ali tada se u principu ne planira terapija nego nekoliko savjetodavnih susreta. Ako pak očekujete da ćete samo razgovorom riješiti svoje probleme, onda kognitivno-bihevioralna terapija nije pravi izbor za vas, jer je njezin cilj riješiti probleme, a ne samo pričati o njima. U pravilu, ako imate problem s tim da se nemate kome povjeriti, tijekom kognitivno-bihevioralne terapije se i to može definirati kao problem kako biste uz pomoć terapeuta i taj problem riješili: našli osobu od povjerenja među svojim prijateljima ili obitelji (ili uopće našli prijatelja) ili da bi ustanovili koje vas misli i vjerovanja sprječavaju da se nekome povjerite.

Jesu li moji problemi nastali kao rezultat mojih iskustava iz djetinjstva?

Dio vaših problema može biti povezan s načinom kako su vas vaši roditelji, braća i vršnjaci tretirali, no rješenje vaših problema leži u tome što mislite i činite u sadašnjosti. Ipak, kod mnogo ljudi nalazimo korisnim povremeno se osvrnuti na izvore njihovih problema i pomoći im naučiti kako promijeniti način na koji o njima razmišljaju danas.

Jesu li moji problemi nastali kao rezultat promjena u biokemiji mozga?

Mnogi naši psihički problemi su povezani s promijenjenom biokemijom mozga. No zasada nije jasno što je tu kokoš a što jaje. Katkada promjene u biokemiji mozga (bilo zbog genetske predisponiranosti ili nekih drugih uzroka) dovode do promjena u osjećajima, mislima i ponašanjima, no katkada je i obrnuto. U svakom slučaju potvrđeno je da psihoterapijom (baš kao i lijekovima) možemo promijeniti biokemiju mozga natrag prema uravnoteženosti, tj. zdravlju.

Jesu li krivi geni?

Dio vaših problema je svakako povezan i s genetikom. Ipak, za emocionalne poteškoće (depresija, anksioznost) ne postoji neki određeni gen. Ono što se nasljeđuje je ranjivost ili sklonost za depresiju i/ili anksioznost. Također naš temeprament, koji je najvećim dijelom naslijeđen, može biti faktor ranjivosti za neke psihičke poteškoće. Odlučujuću ulogu hoće li se nasljeđe aktivirati imaju drugi čimbenici: okolinski (stres, traumatski događaji, poteškoće iz djetinjstva), tjelesne bolesti i stanja i dr.

Dakle, uzroci mojih poteškoća su složeni?

Točno, uzroci emocionalnih poteškoća su brojni i u međusobnoj interakciji. No, bez obzira na uzroke, važno je poznavati čimbenike koji održavaju takve poteškoće, a to je međudjelovanje misli (vjerovanja), ponašanja, emocija, tjelesnih promjena i okolinskih čimbenika.