Što su opsesije i kompulzije?

Opsesije su neugodne misli, slike, nagoni ili impulsi (impuls je iznenadni osjećaj da će se učiniti nešto strašno) koje mogu izazvati jaku tjeskobu. Uobičajene opsesije uključuju strahove o zarazi prljavštinom, bakterijama, virusima itd. Tu su i brige o nezaključanim vratima, neugašenom štednjaku zbog čega će kuća izgorjeti ili će u nju biti provaljeno. Zatim, to mogu biti nametljive misli ili slike o psovanju, naročito psovanju Boga (za religiozne osobe), seksualne misli, misli osobe o tome da će nekoga ozlijediti, ubiti, seksualno napastovati, itd. To može biti i strah od činjenja pogrešaka ili lošeg i neprimjerenog ponašanja, te potreba za velikom točnošću (npr. način na koji osoba slaže stvari ili radi bilo koji posao nastojeći ga napraviti savršeno, bez i jedne pogreške zbog čega ga neprestano provjerava i nikako ne može završiti). Ovo su najčešće opsesije, no one mogu biti o praktički bilo čemu. Opsesivne misli čine osobu jako tjeskobnom ili zgađenom nad samom sobom. Ona misli da je grozan čovjek kada ima takve misli, te ih obično pokušava ignorirati ili spriječiti ili neutralizirati.

opsesivno-kompulzivan poremećaj

Kompulzije su , s druge strane, ponavljajuća ponašanja (a mogu biti i misli), nešto što osoba čini kako bi se osjetila bolje. Najčešće je to odgovor na opsesije: kompulzije pomažu osobi da bude sigurna da se stvar koje se boji neće dogoditi ili kako bi smanjila napetost zbog opsesija. Najčešće kompulzije su neka očigledna ponašanja, ali ponekad mogu uključivati nešto što osoba „čini“ u glavi da bi pokušala „dovesti stvari u red“. Primjerice, osoba može prati ruke svakih nekoliko minuta kao odgovor na opsesiju o zarazi bakterijama. Ili, kada je već izašla iz kuće, može se puno puta vraćati kako bi provjerila i bila sigurna da je doista zaključala vrata ili ugasila štednjak. Ili, ako je opsovala Boga, može u sebi puno puta zaredom ponavljati molitvu, kako bi neutralizirala psovku. Druge kompulzije mogu biti pretjerano čišćenje i dezinficiranje kuće, pranje odjeće, brojanje, dodirivanje, izgovaranje riječi u sebi, sređivanje i slaganje stvari na točno određen način, itd.
Opsesivno-kompulzivni poremećaj (OKP) je stanje kada osoba ima ponavljajuće opsesije, kompulzije ili oboje. Ljudi s OKP-om najčešće imaju i opsesije i kompulzije, no katkada imaju samo opsesije ili samo kompulzije.

Koliko je raširen opsesivno-kompulzivni poremećaj?

Oko 2-3% ljudi u populaciji ima opsesivno-kompulzivni poremećaj. Najčešće se prvi put razvije između 18. i 30. godine, no prisutan je i kod djece. Čak se smatra da oko 2% djece ima simptome OKP-a koji ostanu neprepoznati. OKP je obično dugotrajno i kronično stanje.

Koji su uzroci opsesivno-kompulzivnog poremećaja?

Uzroci OKP-a nisu još sasvim jasni. Jednim dijelom ulogu igra nasljeđe. Iako nisu pronađeni određeni geni za OKP, veća je vjerojatnost dobivanja OKP-a ako ga imaju bliski srodnici. Ulogu igraju i određene promjene u ravnoteži kemijskih tvari u mozgu, stoga i lijekovi mogu pomoći (antidepresivi koji utječu na poboljšanje ravnoteže neurotrasmitera u mozgu). Kao i kod većine drugih psihičkih poteškoća i životni stresori igraju određenu ulogu, kao i određene osobine ličnosti (kod OKP-a to je izražena odgovornost, savjesnost, perfekcionizam, emocionalna nestabilnost i sl.).

Kako se razvija opsesivno-kompulzivni poremećaj?

Preko 90% ljudi ima „čudne“ i neobične misli i slike ili impulse da će učiniti nešto čudno i potpuno neprimjereno. Primjerice, većini ljudi padne na pamet ideja kako će usred vrlo ozbiljnog sastanka odjedanput početi vikati, pjevati ili psovati. Ili, nekoj inače heteroseksualnoj ženi može pasti napamet kako će neku drugu ženu odjedanput primiti za intimni dio tijela, ili da će udaviti svog šefa. Međutim većina ljudi se samo u sebi nasmiješi takvoj ideji i zna da postoji velika razlika između misli, stvarne nakane i stvarnog ponašanja, te uopće ne misle da su zbog takvih misli loši ljudi. Stoga i ne čine ništa posebno kako bi spriječili da im takve misli i dalje padnu napamet. Ljudi koji razviju OKP, kada im takva „čudna“ misao padne napamet, jako se uzrujaju, jer misle da jako loši, zli i neodgovorni ljudi ako imaju takve misli. Također kao da ne uviđaju da postoji velika „provalija“ između naših misli i namjera, a onda opet između naših namjera i ponašanja. Primjerice, vi možete samo razmišljati o tome kako bi bilo lijepo uključiti se u volonterski klub i pomagati invalidima. Ali veliki je korak između vaše ideje da bi to bilo lijepo činiti i stvarne namjere da to doista i učiniti. Kada se pojavi i stvarna namjera da se uključite u takav klub, treba još savladati veliki korak da to doista i učinite, pa onda još jedan kada se i učlanite u taj klub da se doista posvetite pomaganju invalidnih osoba. Prema tome, ima puno koraka između jedne misli i stvarnog ponašanja. Ljudi s OKP-om ne uviđaju tu „provaliju“ i misle kako su grozni ljudi zbog tih misli i kako su slabi jer ih ne mogu spriječiti i onda se još više trude kako bi spriječili sami sebe da dalje misle te misli. No, što se više trude, misli se sve više vraćaju.

Da je to tako, možete odmah i sami provjeriti. Sljedeću minutu smijete misliti što god hoćete, samo ne smijete misliti na ljubičastu stolicu. Pokušajte! Što se dogodilo?

Nemojte misliti na ljubičastu stolicu!

Nemojte misliti na ljubičastu stolicu!

Vjerojatno vam se ljubičasta stolica stalno vraćala u glavu i zapravo ste vjerojatno najviše na nju mislili. Zbog toga i ljudi s OKP-om što više sprječavaju svoje misli to se one žešće vraćaju. Prihvaćanje tih misli kao normalnih, koje velikoj većini ljudi padaju na pamet, često je i najvažniji korak u terapiji. Sadržaj nametljivih misli nema nikakve veze s tim kakvi smo ljudi! Dapače, ljudi s OCD-om su obično jako savjesni i moralni ljudi za koje je najmanje vjerojatno od svih ljudi da će učiniti nešto povezano sa sadržajem njihovih misli! Sadržaj nametljivih misli obično govori samo o tome što je osobi najvažnije i najsvetije: npr. religiozna osoba često ima opsesiju u kojoj proklinje i psuje Boga (nereligiozne osobe nemaju tu opsesiju), ili mlade majke često imaju opsesije kako će udaviti ono što im je najdraže na svijetu: njihovu bebu! Ali ako postoji nešto što je najmanje vjerojatno da će učiniti je upravo to! I u tome je veliki paradoks ovog poremećaja! I onda, kada uvide da ne mogu spriječiti da ne misle opsesivne misli, osobe s OKP-om onda čine nešto što će na trenutak smanjiti tu tjeskobu ili nekako neutralizirati opsesije: čine kompulzije. No, problem je što činjenje kompulzija osobi pruža samo trenutačno olakšanje, te ih neprestano mora ponavljati. Takvo ponavljanje može okupirati veći dio dana osobe zbog čega ona više nema dovoljno vremena za druge stvari u životu i zbog čega je u stalnoj napetosti.

Mogu li pomoći lijekovi?

Istraživanja su pokazala da 50-60 % ljudi s OKP-om koji uzimaju antidepresive koji povećavaju razinu serotonina u mozgu osjećaju bolje. Ipak, problem s lijekovima je da se simptomi vraćaju u punom zamahu ako osoba istovremeno nije naučila kako kontrolirati svoju tjeskobu zbog opsesija bez da čini kompulzije. Upravo kognitivno-bihevioralna terapija u tome može pomoći. Kod težih i dugotrajnijih stanja najkorisnije je istovremeno uzimati lijekove i proći psihoterapiju, jer se tako brže napreduje, a kada se lijek prestane uzimati, osoba već ima usvojene strategije upravljanja svojom anksioznošću. Lijekove propisuje liječnik psihijatar koji o tome ima najstručnija znanja, ili vaš obiteljski liječnik.

Jesu li ljudi s opsesivnog-komulzivnim poremećaj teško poremećni ili „ludi“?

Ne, nipošto! Opsesivno-kompulzivni poremećaj spada u skupinu anksioznih poremećaja koji su općenito vrlo rašireni u populaciji. Mnogi vrlo uspješni i poznati ljudi imaju OKP. Dapače, isti one osobine ličnosti koje održavaju OKP i donekle su s njim povezane su i one važne za uspjeh: pretjeran osjećaj odgovornosti (i za sebe i za druge), savjesnost, perfekcionizam, posvećenost poslu i ciljevima, ogromna potreba za kontrolom, slijeđenje pravila i sl. OKP je vrlo neugodan, no ljudi s OKP-om sami sebe uvjeravaju kako su loši, ludi ili opasni ljudi zbog nekih „šašavih“ misli koji ogromnoj većini ljudi padaju na pamet i koje same po sebi ne znače baš ništa. Ljudi s OKP-om nisu „ludi“ jer oni jasno uviđaju koliko je to što im se događa besmisleno, ali jednostavno ne znaju kako si pomoći.

U čemu se sastoji kognitivno-bihevioralna terapija opsesivno-kompulzivnog poremećaja?

U kognitivno-bihevioralnoj terapiji opsesivno-kompulzivnog poremećaja učite kako prestati izbjegavati svoje opsesivne misli, primjerice učite kako ih promatrati s određene distance. Učite „loviti“ svoje „misli o mislima“ koje su važnije za sam tretman od sadržaja opsesija. Same opsesije nisu bitne, jer ih ima većina ljudi, to su normalne misli i uopće ne znači da ako ih imate da ste „ludi“, loši ili opasni, nego samo normalni.

Naučit ćete "hvatati" misli o mislima

Naučit ćete “hvatati” misli o mislima

„Misli o mislima“ su nam bitne jer nam govore što vi točno mislite o sebi zato što imate takve misli: primjerice možete imati „misli o mislima“ da ste loša osoba koja zaslužuje kaznu ili da ste „izvan kontrole“, nemoralni, neodgovorni, grozni itd. Učite mijenjati takva nefunkcionalna i iracionalna vjerovanja. Također učite različite tehnike relaksacije kako biste se lakše suočili sa svojim mislima, jer misli se ne smiju izbjegavati niti namjerno „ne misliti“ jer ih to samo pogoršava. Istovremeno se učite sprječavanju činjenja kompulzija dok namjerno mislite takve misli ili činite nešto što vas inače uzrujava (npr. dodirujete „prljave“ stvari što ste inače redovito izbjegavali). Tako ćete se uvjeriti da će anksioznost zbog npr. dodirivanja prljavih stvari proći sama od sebe bez da odmah idete oprati ruke ili obrisati predmet. A to je suprotno onome što osoba s OKP misli: ona misli da će „puknuti“ od anksioznosti ako odmah ne učini kompulziju, da će poludijeti i izgubiti kontrolu ili da neće moći izdržati toliko anksioznost. No, anksioznost će proći sama od sebe. Jasno, u terapiji se ne izlažete odmah svojim najgorim strahovima, nego se ide vrlo postupno kroz hijerarhiju vaših strahova, počevši od najslabijih. Za to suočavanje vas terapeut priprema, tj. poučava tehnikama koje ćete kasnije i sami koristiti.

Koliko je učinkovita kognitivno-bihevioralna terapija opsesivno-kompulzivnog poremećaja?

Kognitivno-bihevioralna terapija OKP-a obično traje oko 20 susreta, a za teže slučajeve može trajati i dulje. Od onih koji završe cijelu terapiju dolazi do značajnog poboljšanja u više u 3 od 4 slučajeva (oko 80% ljudi doživi značajno smanjenje simptoma). Simptomi u mnogim slučajevima neće potpuno nestati, no opsesije i kompulzije postanu puno manji problem. Uobičajeno je imati povremene opsesije i potrebe za ritualima čak i nakon tretmana. Ipak, klijenti osjećaju da imaju puno bolju kontrolu i mogu više uživati u životu. I duže vrijeme nakon terapije, klijenti imaju usvojene vještine o tome što trebaju činiti kada se simptomi vrate ili pogoršaju pa se puno brže vraćaju u stanje ravnoteže.