Socijalna fobija

Što je socijalna fobija ili socijalna anksioznost?

Svatko je ponekad doživio tjeskobu u društvenim situacijama ili prilikom izlaganja ili nastupa. U stvari, prema jednom istraživanju, samo 5% ljudi je izjavilo da nikada nije bilo sramežljivo u nekom dijelu svog života. Socijalna fobija kao vrsta anksiozinog poremećaja je najjači oblik tjeskobe i straha u društvenim situacijama ,ili vrlo jak oblik sramežljivosti. Da bi se nekome dijagnosticirala socijalna fobija kao anksiozni poremećaj, mora doživljavati vrlo visoke razine društvene tjeskobe, dovoljno jake da mu stvara značajnu razinu neugode ili utječe na njegovo svakodnevno funkcioniranje. Jer socijalno tjeskobne osobe često izbjegavaju društvene situacije u kojima trpe značajnu neugodu a to onda jako sužava kvalitetu njihovog društvenog i poslovnog života i onemogućuje ostvarenje osobnih potencijala i ciljeva. U težim slučajevima može doći do osamljenosti, pomanjkanja partnera, preranom prekidu školovanja, obavljanju posla ispod svojih mogućnosti, odbijanje unapređenja i napuštanje dobrih radnih mjesta (npr. zbog straha od prezentacije ili javnog nastupa), pa čak i nezaposlenost. Zbog svega toga može vremenom doći i do depresije te ovisnosti o alkoholu i/ili drogama.

Koji su simptomi socijalne fobije?

Ljudi sa socijalnom fobijom izbjegavaju ili trpe znatne razine straha i tjeskobe u jednoj, više ili u svim od sljedećih društvenih situacija: javni nastup, govorenje pred drugim ljudima, poslovni sastanci, ispitne situacije (u školi, na fakultetu), upoznavanje novih ljudi, biti na zabavama, pristupiti potencijalnom partneru, gledati nekoga u oči, jesti ili piti na javnim mjestima, koristiti javne zahode, razgovarati s autoritetima, izraziti neslaganje s drugim ljudima, zamoliti za pomoć ili pitati za upute. U tim situacijama čak mogu doživjeti i napadaje panike.

Socijalno anksiozni ljudi u takvim situacijama imaju puno iskrivljenih, nefunkcionalnih misli i vjerovanja, tj. plaše se da će se takvim situacijama ponašati na načine zbog kojih će drugi ljudi misliti loše o njima. Primjerice, boje se da će se osramotiti tako što će reći nešto glupo ili neprimjereno, da će ispasti nespretni ili nesposobni. Također se boje da će drugi vidjeti znakove tjeskobe kao što su crvenjenje, drhtavica, znojenje i sl. Često osjećaju da su u centru pažnje, da ih svi gledaju kritičkim okom i procjenjuju. Vjeruju da su drugi ljudi suviše kritični, da stalno procjenjuju druge ljude, da su spremni povrijediti ih ili poniziti. Misle kako moraju impresionirati ljude kako bi ih oni voljeli ili cijenili (tj. da drugi očekuju da moraju biti savršeni, da stalno moraju nešto pametno govoriti, djelovati smireno i sigurno), a opet istovremeno misle kako nemaju ništa posebno ili zanimljivo za reći. Ne vjeruju da bi ljudi mogli voljeti i cijeniti njihovo stvarno ja, pa se ne ponašaju prirodno nego se nastoje ponašati onako kako mislite da drugi ljudi to očekuju od njih. Jako precjenjuju mogućnost drugih ljudi da mogu vidjeti njihove osjećaje i simptome straha, da će odmah pomisliti da su čudni i budalasti zato što pokazuju simptome straha. Misle da ako ponekad naprave budalu od sebe (a svi s vremena na vrijeme napravimo nešto šašavo, glupo i smiješno od sebe) da će se vijest ubrazno proširiti, da će ljudi samo pričati o tome, gledati ih prijekorno i loše misliti o njima.

Kolika je učestalost socijalne fobije?

Istraživanja pokazuju da je socijalna fobija jedan od najčešćih poremećaja straha ako ne i najčešći. Procjene njezine učestalosti u općoj populaciji tijekom života kreću se od 7 do 16%. Naznake su da je posljednjih desetljeća učestalost socijalne fobije u porastu. Ipak, socijalna fobija je izuzetno zanemaren anksiozni poremećaj. Primjerice, tek je 1980.godine definirana kao zaseban anksiozni poremećaj. Nešto je učestalija kod žena, no muškarci puno češće traže pomoć (to je jedna od samo nekoliko vrsta problema gdje muškarci češće traže pomoć od žena, vjerojatno zato što je nad muškarcima veći društveni pritisak da budu uspješni u poslu, probitačni i da ne pokazuju strah). Socijalna fobija obično počinje u ranim tinejdžerskim godinama, no može početi i mnogo ranije. Ako ljudi ne potraže pomoć, problem može trajati godinama, pa i cijeli život, iako se obično spontano smanjuju u srednjim godinama.

Uzroci socijalne fobije

Uzroci socijalne fobije su različiti i složeni, te su u međusobnoj interakciji. Postoji određena genetska predispozicija, ali ne postoje neki određeni geni za socijalnu fobiju, nego se vjerojatno nasljeđuje izvjesna osjetljivost živčanog sustava, određena vrsta temperamenta, emocionalna nestabilnost. Nađeno je i da ljudi sa socijalnom fobijom imaju osjetljiviju i preaktivnu amigdalu (struktura duboko unutar baze mozga koja se općenito aktivira kada smo suočeni s prijetećim događajima, te je centar naših emocionalnih sjećanja), te da postoji neravnoteža u lučenju pojedinih neuroprijenosnika u mozgu.

Tu su i okolinski čimbenici: primjerice, tijekom odrastanja dijete može imati suviše kritične i zahtjevne roditelje sklone osramotiti ih pred drugima kada se ne ponašaju prema njihovim kriterijima. Ili se pak radi o roditeljima koji suviše štite dijete i ne potiču ga da se nauči nositi s različitim izazovima društvenih situacija, ili se radi o sramežljivim ili zatvorenim roditeljima koji i sami premalo stupaju u socijalne interakcije. Socijalno fobični ljudi često iznose kako imaju jaka sjećanja na neka rana velika sramoćenja ili ponižavanja u socijalnim situacijama, pa se boje da će se to ponoviti.
Kroz život su izgradili puno negativnih misli i vjerovanja o sebi i drugim ljudima (kako je to opisano u prethodnom odjeljku).

Također, procesi pažnje kod socijalno anksioznih su specifični: primjerice, istraživanjima je potvrđeno da socijalno anksiozni ljudi imaju sklonosti suviše obraćati pažnju na moguće prijeteće znakove u izrazima lica drugih ljudi i to tako da čak i iz neutralnih izraza lica drugih ljudi iščitavaju neodobravanje i kritičnost. Također previše pažnje u socijalnim situacijama usmjeravaju na sami sebe, na svoje negativne misli i na predodžbu sebe kako (neadekvatno) izgledaju drugima, umjesto da se usmjere na sadržaj socijalne interakcije i okolinu.
Katkada ljudi sa socijalnom fobijom nemaju dovoljno izgrađene neke socijalne vještine, kao npr. vještinu započinjanja i održanja neobaveznih razgovora, vještine prezentacije, asertivne vještine (zauzimanja za sebe na neagresivan način), itd. osobito ako je socijalna fobija nastupila rano u životu pa ih nisu imali prilike naučiti zbog sustavnog izbjegavanja društvenih situacija.

Što uključuje kognitivno-bihevioralna terapija socijalne fobije te koliko je učinkovita?

Tijekom kognitivno-bihevioralne terapije usvajat ćete određene tehnike kojima ćete naučiti „uloviti“, procijeniti i mijenjati svoje negativne i nefunkcionalne misli i vjerovanja. Također ćete naučiti kako pristupati socijalnim situacijama na nov način, te ćete se tako pripremljeni postpuno sve više izlagati situacijama kojih se bojite. Pri tom ćete uvidjeti da se ne ostvaruju vaša strahovanja, te ćete stjecati sve više samopouzdanja. Učit ćete vježbe disanja i relaksacije. Po potrebi ćete kroz igranje uloga s terapeutom usvajati ili poboljšavati socijalne i komunikacijske vještine. Učit ćete kako u društvneim situacijama premještati pažnju sa sebe na sadržaj socijalne interakcije.

Učinkovitost kognitivno-bihevioralne terapije za socijalnu fobiju potvrđena je brojnim istraživanjima. Pokazala se učinkovitijom od lijekova, iako se za izraženije forme socijalne fobije preporuča kombinacija kognitivno-bihevioralne terapije i lijekova. Osobito je značajna dugoročnost postignutih rezultata, jer problem s lijekovima je da se simptomi vraćaju čim se prestanu uzimati lijekovi. Lijekove za socijalnu fobiju propisuje liječnik psihijatar koji o tome ima najstručnija znanja, a može i obiteljski liječnik.

Najčešće je za socijalnu fobiju potrebno oko 20 susreta. Za neke blaže forme socijalne anksioznosti u kojima postoji strah od jedne ili 2-3 socijalne situacije (npr. samo strah od javnog nastupa ili ispitna anksioznost) potrebno je i manje susreta. Za teže i dugotrajnije forme, potrebno je i više od 20 susreta. Na kraju terapijskog ciklusa moći ćete se uz znanto manju nelagodu izlagati socijalnim situacijama, prestat ćete ili ćete znatno manje izbjegavati socijalne situacije što će povećati kvalitetu vašeg života, osjećaj samoefikanosti i samopouzdanja. Na tom temelju ćete lakše sami nastaviti rad na sebi, jer ćete znati kako to činiti, i tako dalje smanjivati socijalnu anksioznost. Dakle, na kraju terapije ne trebate očekivati da ćete se potpuno riješiti sve socijalne anksioznosti (to ne bi bilo ni potrebno, jer nam je mala do umjerena razina anksioznosti često i korisna), a za postizanje trajnijih i još boljih rezultata treba nastaviti raditi na sebi otprilike 2 godine. Ipak, velika većina ljudi koji prođu kognitivno-bihevioralnu terapiju znatno bolje socijalno funkcioniraju na kraju terapije od 20-tak susreta.